Pozivajući se na stav XI.2 Zaključaka sa konferencije Vijeća za implementaciju
mira održane u Bonu 9. i 10. decembra 1997. godine, u kojem je Vijeće za implementaciju
mira pozdravilo namjeru visokog predstavnika da iskoristi svoj konačni autoritet
u zemlji u pogledu tumačenja Sporazuma o implementaciji civilnog dijela Mirovnog
ugovora kako bi pomogao u iznalaženju rješenja za probleme, kako je prethodno
rečeno, “donošenjem obavezujućih odluka, kada to bude smatrao neophodnim,” u
vezi sa određenim pitanjima, uključujući (u skladu sa tačkom (c) ovog stava)
i “mjere u svrhu obezbjeđenja implementacije Mirovnog sporazuma na čitavoj teritoriji
Bosne i Hercegovine i njenih entiteta”;
Pozivajući se na Deklaraciju Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira usvojenu
na nivou političkih direktora na konferenciji u Briselu koja je održana 30.
januara 2003. godine, na kojoj je Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira
u potpunosti podržao Strategiju provedbe Aneksa VII Općeg okvirnog mirovnog
sporazuma, koju je izradio UNHCR, OHR i Ministarstvo za ljudska prava, a ministar
za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine ocijenio kao dinamičan domaći
okvir za dalji napredak u oblasti povratka izbjeglica i raseljenih osoba.
Pozivajući se takođe na Odluku visokog predstavnika od 27. aprila 2000. god.
kojom je zabranio, između ostalog, raspolaganje, dodjelu, prijenos ili prodaju
imovine u državnom vlasništvu, uključujući raniju imovinu u društvenom vlasništvu,
(“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, br. 13/00, “Službene novine Federacije
Bosne i Hercegovine”, br. 17/00 i “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 12/00)
i čija je važnost produžena 20. decembra 2000. god. (“Službeni glasnik Bosne
i Hercegovine”, br. 34/00, “Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”,
br. 56/00 i “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 44/00) i ponovo 30. marta
2001. godine (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, br. 11/01, “Službene novine
Federacije Bosne i Hercegovine”, br. 15/01 i “Službeni glasnik Republike Srpske”,
br. 17/01) te 31. jula 2002. godine (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”,
br. 24/02, “Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, br. 43/02 i “Službeni
glasnik Republike Srpske”, br. 49/02);
Konstatirajući dalje da na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine ne postoje
uslovi koji bi trebali omogućiti organima vlasti entiteta i države da raspolažu
ili na drugi način dodjeljuju imovinu u državnom vlasništvu, uključujući raniju
imovinu u društvenom vlasništvu, na način koji nije diskriminatorski i koji
je u interesu građana;
Uzimajući u obzir, imajući na umu i konstatirajući gore navedeno, visoki predstavnik
donosi sljedeću:
ODLUKU
KOJOM SE DODATNO PRODUŽAVA VAŽNOST ODLUKE
OD 31.JULA 2002. GODINE DO 15. MAJA 2003.GODINE
Navedena odluka se donosi kako bi se organima vlasti Bosne i Hercegovine i njenih
entiteta omogućilo da najkasnije do 15. maja 2003. godine usvoje usaglašene
zakone kojima se uređuje promet i raspolaganje imovinom u državnom vlasništvu,
uključujući raniju imovinu u društvenom vlasništvu.
Do 15. maja 2003. godine, gorenavedeni, organi vlasti Bosne i Hercegovine i
njenih entiteta dužni su preuzeti punu odgovornost da osiguraju da se dodjela
imovine u državnom vlasništvu, uključujući i raniju imovinu u društvenom vlasništvu,
vrši na način koji nije diskriminatorski i koji je u najboljem interesu građana
Bosne i Hercegovine.
Ova Odluka, koja odmah stupa na snagu, se bez odlaganja objavljuje u “Službenom
glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”
i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
Sarajevo, 31. mart 2003. godine
Paddy Ashdown
Visoki predstavnik