Koristeći se ovlastima data Visokom predstavakniku člankom V Aneksa 10 (Sporazuma o provedbi civilnog dijela Mirovnog ugovora) Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, prema kojemu je Visoki predstavaknik konačni autoritet u zemlji glede tumačenja narečenog Mirovnog ugovora; i posebice uzevši u obzir članak II 1. (d) istog Sporazuma prema kojem Visoki predstavaknik “pruža pomoć, kada to ocijeni neophodnim, u iznalaženju rješenja za sve probleme koji se pojave u svezi s provedbom civilnog dijela”;

Pozivajući se na stavak XI 2 Zaključaka Vijeća za provedbu mira koje se sastalo u Bonu 9. i 10. prosinca 1997. godine, u kojemu je Vijeće za provedbu pozdravilo namjeru Visokog predstavaknika da iskoristi svoj konačni autoritet u zemlji glede tumačenja Sporazuma o civilnoj provedbi Mirovnog ugovora da bi pomogao u iznalaženju rješenja za probleme, kako je prethodno rečeno, “donošenjem obvezujućih odluka, kada to bude smatrao neophodnim,” u svezi s određenim pitanjima, uključujući (sukladno točki (c) ovog stavka) i “druge mjere u svrhu osiguranja provedbe Mirovnog sporazuma na čitavom teritoriju Bosne i Hercegovine i njenih entiteta”;

Konstatirajući kako je od osnnurka Vijeće za provedbu mira opetovano naglašavalo da je sloboda izražavanja ključni korak u razvoju demokratskih institucija, kao i da ona predstavaklja kamen temeljac demokracije;

Pozivajući se na činjenicu da je Vijeće za provedbu mira u svojoj Deklaraciji, koju je donijelo u Madridu u prosincu 1998. god., naglasilo potrebu za koordinacijom u stvaranju neophodnog pravnog okvira koji bi omogućio novinarima da profesionalno i samostalno rade u sigurnom okruženju, čime bi se nastavakila nastojanja Visokog predstavaknika i Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi usmjerena na zaštitu i unaprijeđivanje slobode medija;

Uzimajući u obzir da je sukladno zahtjevima Vijeća za provedbu mira kao i zbog neuspjeha državnih i entitetskih organa vlasti da usvoje odgovarajuće zakone o zaštiti slobode izražavanja i slobode kretanja novinara, Visoki predstavaknik donio Odluku o slobodi informiranja i ukidanju kazne zatvora za klevetu i uvredu (“Službeni glasnik BiH”, broj 14/99);

Nadalje uzimajući u obzir da je pomenuta Odluka ukinula zatvorsku kaznu za klevetu i uvredu u entitetskim kaznenim zakonima, te da je nalagala da oba entiteta usvoje potrebne zakone koji bi uspostavili procesne mogućnosti u građanskom postupku za klevetu i uvredu sukladno Europskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, te da ukinu odgovarajuće odredbe kkaznenoga zakona u oba entiteta nakon usvajanja zakona kao dijela građanskog prava ;

Konstatirajući da je Vijeće za provedbu mira u Aneksu svoje Deklaracije iz svibnja 2000. godine zahtijevalo od organa vlasti Bosne i Hercegovine da odmah pokrenu usvajanje zakona koji će osigurati javnosti pravo na pristup informacijama kao i na pružanje informacija, odnosno Zakona o slobodi pristupa informacijama i Zakona o zaštiti od klevete;

Pozivajući se nadalje na činjenicu da je nakon pomenute Odluke, radna skupina sastavaljena od domaćih i međunarodnih stručnjaka, pod zajedničkim vodstvom Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi i Ureda Visokog predstavaknika, pripremila nacrte zakona o zaštiti od klevete za oba entiteta;

Pozivajući se na činjenicu da je Narodna skupština Republike Srpske u srpnju 2001. god. razmatrala i usvojila zakon prema pripremljenom nacrtu (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 37/01), ali da zakon nije usvojen u Federaciji unatoč činjenici da je zakon već bio u obliku prijedloga u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine;

Konstatirajući da su se Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Ombudsman Federacije Bosne i Hercegovine, Ured Visokog predstavaknika i Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi nekoliko puta sastali tijekom zadnjih deset (10) mjeseci kako bi raspravili ponovno pokretanje procesa usvajanja nacrta zakona, nakon čega je Vlada usvojila navedeni nacrt;

Nadalje konstatirajući da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije usvojio zakon u obliku koji je Vlada usvojila i dostavakila Parlamentu;

Pozivajući se na činjenicu da su gore navedeni Ombudsman i Koordinacija novinarskih udruženja Bosne i Hercegovine javno pozvali na usvajanje nacrta zakona u Federaciji Bosne i Hercegovine;

Uzimajući u obzir neprihvatljivu razliku u pravnom sustavu dva entiteta u svezi s kaznenom odgovornosti za klevetu, te kao posljedicu toga diskriminaciju građana Federacije Bosne i Hercegovine;
Imajući u vidu skorašnje mjere koje su entiteti preduzimali u cilju uspostave jednakosti kroz ustavane promjene, te konstatirajući da je neprihvatljivo da građani Federacije Bosne i Hercegovine budu u nepovoljnom položaju u odnosu na građane Republike Srpske;

Uzimajući u obzir i imajući u vidu sve prethodno navedene činjenice, Visoki predstavaknik donosi slijedeću

ODLUKU
KOJOM SE PROGLAŠAVA ZAKON O ZAŠTITI OD KLEVETE
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

Ovim se proglašava Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine u tekstu koji slijedi i koji čini sastavni dio ove odluke.

Ovaj Zakon stupa na snagu sukladno članku 17. istog zakona, ali na privremenoj osnovi dok Parlament Federacije Bosne i Hercegovine ne usvoji isti zakon u odgovarajućem obliku, bez izmjena i dopuna i bez postavakljanja bilo kakvih uvjeta.

Ova Odluka odmah stupa na snagu i bit će odmah objavljena u “ Službenim novinama Federacije BiH”.

Broj 75/02
1. studenog 2002. godine
Sarajevo
Visoki predstavaknik
Paddy Ashdown, v.r.

ZAKON
O ZAŠTITI OD KLEVETE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

Cilj zakona
Članak 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu koja je nanesena ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem te pravne ili fizičke osobe trećoj osobi.

Načela koji se ostvaruju zakonom
Članak 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz članka 1. ovog zakona želi se postići da:
a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavakom Federacije Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Službeni glasnik BiH”, broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih temelja demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
c) sredstva javnog priopćavanja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenositelji informacija javnosti.

Tumačenje
Članak 3.

Ovaj Zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredbi u najvećoj mjeri osigurava načelo slobode izražavanja.

Značenje naziva koji se koriste u zakonu
Članak 4.

Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:
a) izražavanje - svaka izjava, a posebno svaki usmeni, pismeni, audio, vizualni ili elektronski materijal bez obzira na sadržaj, oblik ili način iznošenja ili pronošenja;
b) javni organ - organ odnosno prava osoba u Federaciji Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Federacija ) i to:
- organ zakonodavne vlasti,
- organ izvršne vlasti,
- organ sudske vlasti,
- organ uprave,
- pravna osoba s javnim ovlstima koje je osnovano sukladno zakonu,
- pravna osoba koje je u vlasništvu ili pod kontrolom Federacije, kantona, općine ili grada ili nad čijim radom javni organ vrši nadzor.
c) javni službenik - svako osoba koje je zaposleno u javnom organu;
d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem te fizičke ili pravne osobe trećoj osobi.

Okvir djelovanja zakona
Članak 5.

(1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.
(2) Javnom organu nije dozvoljeno podnijeti zahtjev za naknadu štete zbog klevete.
(3) Javni službenik može privatno i isključivo u osobnom svojstvu podnijeti zahtjev za naknadu štete zbog klevete.

Odgovornost za klevetu
Članak 6.

(1) Svaka osoba koja prouzrokuje štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući tu pravnu odnosno fizičku osobu trećoj osobi, odgovorno je za klevetu

(2) Za klevetu izenesenu u sredstvima javnog priopćavanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i osoba koja je na drugi način vršila nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Osoba iz stavaka 1. i 2. ovog članka (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorna je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijela ili pronijela izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je svojom neopreznošću zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stavka 4. ovog članka primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

(6) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na umrlu osobu, nasljednik prvog reda te osobe može podnijeti zahtjev, u smislu ovog zakona, pod uvjetom da je takvo izražavanje nanijelo štetu ugledu nasljednika.

Izuzeci od odgovornosti
Članak 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netočno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik zakonski obvezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje tijekom zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih točkom c) stavka 1. ovog članka sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:
- način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja,
- prirodu i stupanj prouzrokovane štete,
- dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda,
- pristanak oštećenog,
- vjerojatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno,
- činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i točnu informaciju o izražavanju drugih osoba,
- te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

Obveza ublažavanja štete
Članak 8.

Oštećeni je dužan poduzeti sve potrebne mjere kao bi ublažio štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a posebno od štetnika podnijeti zahtjev za ispravku tog izražavanja.

Zaštita povjerljivih izvora
Članak 9.

(1) Novinar i druga fizička osoba koje je redovito ili profesionalno uključeno u novinarsku djelatnost traženja, primanja ili priopćavanja informacija javnosti, koje je dobilo informaciju iz povjerljivog izvora ima pravo ne otkriti identitet tog izvora. Ovo pravo uključuje i pravo neotkrivanja bilo koji dokument ili činjenice koji bi mogli razotkriti identitet izvora, a posebno usmeni, pismeni, audio, vizuelni ili elektronski materijal. Pravo na neotkrivanje identiteta povjerljivog izvora nije ni pod kakvim okolnostima ograničeno u postupku koji se vodi u smislu ovog zakona.

(2) Pravo na neotkrivanje identiteta povjerljivog izvora ima i svaka druga fizička osoba koje sudjeluje u postupku u smislu ovog zakona, a koje kao rezultat svog profesionalnog odnosa sa novinarom ili drugom osobom u smislu stavka 1. ovog članka, sazna identitet povjerljivog izvora informacija.

Odšteta
Članak 10.

(1) Odšteta treba da bude u srazmjeri sa nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja odštete sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a posebno o sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su:
- objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili isprika;
- činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i
- činjenicu da li bi iznos dodjeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.

(2) Sudska mjera o zabrani ili ograničavanju iznošenja ili pronošenja izražavanja neistinite činjenice nije dozvoljena prije objavljivanja tog izražavanja.

(3) Privremena sudska mjera o zabrani pronošenja ili daljnjeg pronošenja izražavanja neistinite činjenice može se odrediti samo ukoliko oštećeni sa najvećom sigurnošću može učiniti vjerojatnim da je to izražavanje prouzrokovalo štetu njegovom ugledu i da će oštećeni trpjeti nepopravljivu štetu kao rezultat pronošenje ili daljnjeg pronošenja tog izražavanja. Stalna sudska mjera o zabrani pronošenja ili daljnjeg pronošenja izražavanja neistinite činjenice može se odnositi samo na određeno izražavanje za koje je utvrđeno da je klevetničko i na određenu osobu za koju je utvrđeno da je odgovorno za iznošenje ili pronošenje tog izražavanja.

Pomirenje stranaka
Članak 11.

Čim sud procjeni da su se stekli uvjeti, ispitat će mogućnost mirenja stranaka.

Rokovi zastarjelosti
Članak 12.

(1) Rok za podnošenje zahtjeva za naknadu štete u smislu ovog zakona iznosi tri (3) mjeseca od dana kada oštećeni sazna ili je trebao saznati za izražavanje neistinite činjenice i za identitet štetnika i taj se rok ni u kom slučaju ne može produžiti nakon isteka jedne (1) godine od dana kada je to izražavanje izneseno trećoj osobi.

(2) Ako oštećeni umre nakon početka ali prije okončanja postupka, njegov nasljednik prvog reda može nastaviti postupak u ime umrlog ako podnese zahtjev sudu u roku od tri (3) mjeseca od dana smrti oštećenog i izjavi da želi nastaviti postupak.

Nadležni sud
Članak 13.

Za zahtjev za naknadu štete zbog klevete iznesene u sredstvima javnog priopćavanja nadležan je kantonalni sud.

Djelotvornost sudske zaštite
Članak 14

.(1) Postupak po tužbama za naknadu štete zbog klevete iznesene u sredstvima javnog priopćavanja smatra se hitnim.

(2) Sud je dužan postupiti po tužbi za naknadu štete zbog klevete iznesene u sredstvima javnog priopćavanja u roku od trideset (30) dana od dana prijema tužbe u nadležni sud.

Odnos ovog zakona prema drugim zakonima
Članak 15.

U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, broj 42/98 i 3/99) i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Prijelazne odredbe
Članak 16.

(1) Obustavlljaju se svi kazneni postupci započeti prema Glavi XX, Kaznena djela protiv časti i ugleda (čl. od 213. do 220.) Kaznenoga zakona Federacije Bosne i Hercegovine do dana stupanja na snagu ovog zakona.

(2) Danom stupanja na snagu ovog zakona obustavlja se izvršenje kaznenih sankcija koje su izrečene pravosnažnom presudom za kaznena djela iz gore navedenih članaka Kaznenoga zakona Federacije Bosne i Hercegovine.

(3) Oštećeni ima pravo u roku od tri (3) mjeseca od dana obustavljanja kaznenoga postupka iz stavka 1. ovog članka, odnosno od dana obustavljanja izvršenja kaznenih sankcija iz stavka 2. ovog članka podnijeti zahtjev za odštetu u smislu ovog zakona, ukoliko taj zahtjev ispunjava uvjete propisane ovim zakonom.

(4) Parnični postupak koji se odnosi na pitanja uređena ovim zakonom, koji je pokrenut i nije pravosnažno okončan do dana stupanja na snagu ovog zakona, nastavit će se u skladu sa zakonom koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka, ako to nije na štetu tuženog.

Stupanje na snagu
Članak 17.

Ovaj zakon stupa na snagu dan nakon njegovog objavljivanja u “Službenim novinama Federacije BiH”.