ARBITRAZNA ODLUKA

Ja, Diarmuid P. Sheridan, Odlukom Visokog predstavnika od 5. veljace 2001. godine imenovan za neovisnog Arbitra, zelio bih reci da meni osobno i mojoj zemlji ovo imenovanje predstavlja izuzetnu cast.
Dosao sam ovdje bez ikakvih predrasuda i prethodno stvorenih ideja osim da uradim sve sto mogu da bi se doslo do fer i pravedne Odluke koja je samo moja nakon sto odrzim saslusanja i proucim dokumenta (ukljucujuci i karte koje su relevatne za moj zadatak).
Izbor irskog suca koji dolazi u Bosnu i upusta se u rjesavanje veoma teskog pitanja, to jest iscrtavanja medjuentitetske crte razgranicenja izmedju Federacije kao jedne stranke i Republike Srpske (u daljnjem tekstu RS) kao druge stranke, ja ne smatram kao pitanje tuzitelja i optuzenika. Radije, za mene su obje stranke jednake i ja obje stranke u potpunosti postujem.
Zelio bih pojasniti, kao sto sam to ucinio mnogo puta tijekom ove arbitraze, da nitko nije pokusao rijecju ili djelom da utjece na pristup mome zadatku. Dokument Visokog predstavnika navodi da sam ja neovisni Arbitar.
To znaci upravo ono sto je napisano i u ovom trenutku dok pocinjem stavljati svoje zakljucke i Odluku na papir, ja ne znam za bilo koji izvor koji pokusava ili je pokusao da narusi ovu neovisnost. Obje stranke i stanovnici Dobrinje koji su se pojavili preda mnom u zadnjem tjednu saslusanja su naravno gorljivo prezentirali svoje stavove i argumente u svezi rezultata i svoje zelje glede tog rezultata. Tijekom saslusanja sam uocio da su svi bili vrlo uctivi, cak i dok su stranke ustrajno insistirale na svojim izrecenim stavovima.
Ja sam svjestan da ne znam jezik ili jezike ove zemlje i ovaj dokument diktiram na engleskom jeziku. Zbog toga i zbog zelje da moje rijeci budu u potpunosti ucinkovite, moram ovdje reci da ce se ovaj dokument tumaciti iz teksta na engleskom jeziku usprkos cinjenici da ce ovaj tekst biti preveden kako je to zatrazeno. Neka nitko ne pomisli da ovom odlukom ja bilo kome izlazim u susret, nego je ona, sto se mene tice, rezultat prakticne realnosti.

 

Dejtonski sporazum

 

Mnogo vremena sam proveo citajuci i citajuci Dejtonski sporazum, i sto vise sam to radio, to sam mu se vise divio, jer sam pomislio kako je to bio sjajan podvig u Bosni i Hercegovini, sa demarkacijom granica entiteta koja je slijedila nakon toga, entiteta koji su stranke u ovoj arbitrazi. Jako puno sam procitao o okolnostima u kojima je postignut ovaj sporazum i sasvim je ocito i ne treba nimalo maste da se kaze da nije lako postignut. Neuspjeh je bio stalni pratilac pregovaraca sve do samog potpisivanja. Isto tako, Sporazum je, barem, izdrzao test vremena jer je proteklo pet godina od njegove inauguracije i strasno nasilje rata, na koje ja necu praviti aluzije, je prestalo. I dok sam ja optimistican glede Sporazuma razlicitih aneksa koji su u njegovom dodatku, daleko sam od toga da budem zadovoljan kartama.
Stranke u Washingtonu i Daytonu su bile pod velikim pritiskom i prvobitno izabrana karta, kako sam obavijesten, bila je karta mjerila 1:600.000. Meni nije jasno zasto je izabrano bas ovo mjerilo, Jer dok bi to savrseno odgovaralo da se iscrtaju granice entiteta preko cijelog spektra i dalje bi ostala cinjenica da bi grad Sarajevo izgledao samo kao tocka. Po mom misljenju prijenos na mjerilo 1:50.000, iako predstavlja poboljsanje, ne bi bio od velike pomoci u cilju preciznog prikaza podrucja kao sto je Dobrinja I i IV uz bilo koju vrstu preciznosti u pogledu zgrada.
RS je nepokolebljivo stajao na stanovistu da u Washingtonu, u Pentagonu postoji karta koja pokazuje crtu sukoba koja se podudara sa medjuentitetskom crtom razgranicenja. To se navodno nalazi na karti mjerila 1:600.000 i iako je ja nisam vidio, njezin nedostatak bi bio to sto je prevelikog mjerila. Nesto u prilog tome govori i clanak Carla Bildta, prvog Visokog predstavnika, u kojem on navodi da postoji karta u Pentagonu koja potkrepljuje spajanje crta te da je karta koja ide kroz srediste zgrada apsurdna. Ovaj clanak je dostavio svjedok RS-a i ja sam istrazio to pitanje do one mjere do koje sam mogao. Ova navodna izjava nije nikad bila ponovljena u njegovoj knjizi "Putovanje mir" koja je prvi put objavljena 1998. godine, tri godine nakon Dejtonskog sporazuma. Ja nisam dobio bilo kakvu potvrdu vezano za ovaj clanak iako sam to trazio, ali je u Sjedinjenim Drzavama izradjena jedna druga karta poznata kao Reprezentativna karta bliskih mirovnih pregovora, trece izdanje. Ova karta je dobijena iz Drzavne agencije za kartografiju iz Restona, Virginia,
USA i njeno mjerilo je 1:600.000. Ona ima prednost da su je potpisale ne samo strane nego i predsjednik Bosne i Hercegovine i odobrile su je Hrvatska i tadasnja Jugoslavija. Iako kritiziram to mjerilo, u smislu odgovarajuceg mjerila za detaljnu kartu, tekst na njoj govori da sadrzi kartu dogovorenog prekida vatre, medjuentitetsku crtu razgranicenja i zone razdvajanja.
Sasvim je jasno, i to sigurno za iskusno oko kartografa, u ovom slucaju to je bojnik Batchelor iz kanadske vojske, koji je glavni casnik za zemljopisna pitanja u stozeru SFOR-a i po mom misljenju, jedan cestit casnik, da se crta prekida vatre u Dobrinji I i IV ne podudara sa medjuentitetskom crtom razgranicenja.
Mislim da je tocno reci da su stranke, pod velikim pritiskom donosile kartu za kartom, i dok je veza izmedju medjuentitetske crte razgranicenja i crte prekida vatre nepotvrdjena, ja ni u kom slucaju ne mislim da se zapravo o tome radi.
Na kraju njegovog vrlo vjestog obracanja, kada je rezimirao slucaj za RS, ja sam upravo to pitanje posebno istakao gospodinu Lukicu i naglasio mu upravo ovo o cemu sam sad govorio, to jest potpise. Njegov odgovor je bio da glede toga RS ostaje pri svojoj tvrdnji da je u spornom podrucju napravljena greska i da je on 11. prosinca ulozio prosvjed zbog toga. Buduci da je on tvrdio da je to bila greska, RS je u svom podnesku insistirala na istom stavu. Sto se mene tice, ja mislim da je nemoguce vjerovati da bi karta takvog mjerila ili cak karta mjerila 1:50.000 pruzila dovoljno detalja kako bi kartograf mogao ucrtati bilo sto vise od cijele crte izmedju dva entiteta i misljenja sam da cak i da sam imao kartu za koju se tvrdi da je u Pentagonu a koja je mjerila 1:600.000, ja tu kartu ne bih mogao koristiti kako bih smatrao da se crta sukoba u Dobrinji I i IV i medjuentitetska crta razgranicenja podudaraju i to precizno odredjujuci podrucja poput Dobrinje I i IV. Ja sam ispitao takve karte, 1:50.000, i ne mogu shvatiti kako bi bilo koji kartograf ili crtac karti mogao tocno nacrtati crtu na karti takvog mjerila imajuci na umu Dobrinju I i IV. Tek kada se dodje do manjih mjerila, obrisi zgrada, koje su obuhvacene u odredjenom podrucju, jasno se pokazu. Cvrsto sam uvjeren da niti jedan kartograf ne bi namjerno nacrtao crte tako da one idu pravo kroz sredinu postojecih zgrada. Ja nisam uvjeren ni u cinjenicu da su, u vrijeme kada su stranke u Parizu realizirale dogovore, shvatile puno znacenje crte onako kako je ona nacrtana. Ja ne vjerujem, a nisam vjerovao od samog pocetka da se ta crta i njen tijek mogu podrzati. Ja mislim da je u oba slucaja u svezi s crtom sukoba i crtom kako je ucrtana doktrina greske od posebnog znacaja.
Ukoliko bih mogao citirati pismo koje sam dobio od jednog stanovnika Dobrinje koji kaze: "Molim vas, gospodine Sheridan, da ne dijelite nikakve crte koje dijele zgrade na dvoje iduci kroz nase stanove, spavace sobe, dnevne boravke, hodnike i kupatila, sto bi zaista bio najprimitivniji oblk ponasanja". Ja u potpunosti dijelim ovo misljenje. Mislim da su ovo potvrdili i oni koji su pisali Aneks 2. kojim se omogucava strankama da prilagode medjuentitetsku crtu razgranicenja medjusobnim dogovorom a koji podlijeze odobrenju zapovjednika IFOR-a. Clanak 4. Aneksa 2., izmedju ostaloga, regulira da ce se crta na karti mjerila 1:50.000 utvrditi u Dodatku kojim se zacrtava medjuentitetska crta razgranicenja, koju su strane prihvatile kao mjerodavnu i konacnu, i tocna je unutar priblizno 50 metara. Ova odredba u kojoj se spominje 50 metara, iako ima malo znacaja za neizgradjeno podrucje, moze biti od krucijalnog znacaja kad se radi o zgradama. Bilo kako bilo, sasvim je jasno da dva entiteta u pogledu Dobrinje I i IV nisu postigla dogovor na razini niti jedne potkomisije za prilagodjavanje granice sukladno Aneksu 2. clanak 4.1. Uprkos mnogih razgovora pod predsjedanjem generala Wilcoxa i uz nazocstvo obje stranke, RS je bila na stanovistu, a to i danas tvrdi, da je prava crta crta sukoba, dok Federacija insistira na medjuentitetskoj crti razgranicenja iako ta crta ide kroz zgrade kao sto je gore pomenuto.
Kao sto ce se vidjeti, rekao sam da nisam ubijedjen u tocnost medjuentitetske crte razgranicenja kao i u to da bi bilo koji kartograf namjerno ucrtao crtu kroz stambene blokove, tako da moj zakljucak vezano za izradu karata jeste da se ja ne mogu osloniti na crtu sukoba koju je RS uporno zagovarao niti da se mogu osloniti na medjuentitetsku crtu razgranicenja koja je bila sredisnja za slucaj kako ga je Federacija iznijela u ovoj arbitrazi.
Upotrijebio sam termin greska u svezi karata ali mislim da bih se prema tom pitanju trebao odnositi kao prema pitanju greske i ispravljanju greske. Ja sam detaljno proucavao pravnu situaciju iz oblasti obicajnog prava i ugovornih nacela koja bi se mogla primijeniti na ovaj slucaj. Ovo nacelo se nalazi u presudi Simonds J. u slucaju Crane protiv Hageman-Harris Co. Inc (1971.) i WLR 1391. gdje sudac navodi:
"Dovoljno je pronaci zajednicku kontinuiranu namjeru u svezi s odredjenom odredbom ili aspektom sporazuma. Ukoliko se glede odredjene tocke zakljuci da su stranke bile postigle sporazum do trenutka kada su realizirale svoj formalni dokument i kada se taj formalni dokument ne podudara sa zajednickim sporazumom, tada sud ima nadleznost da to ispravi iako moze biti da, do vremena kada je formalni dokument realiziran, medju strankama nije bilo zakljucenog i obvezujuceg sporazuma."
Ovaj odlomak je, naravno, odlomak iz obligacionog prava, ali je, po mom misljenju, koristan da pokaze pravnu situaciju u kojoj su se same stranke nasle, u Parizu narocito, a to je situacija da je nekakva karta potpisana, cime je, naravno, Dejtonski sporazum stupio na snagu, ali karta na kojoj je crta koju ja ne prihvatam kao ispravnu. Usudjujem se reci da su stranke bile prilicno iznenadjene kada su, nakon detaljnijeg razmatranja i na mnogo manjem mjerilu, ustanovile da crta prolazi kroz zgrade naselja. Ni u kom slucaju ne kritiziram stranke zbog toga sto nisu uspjele postici dogovor vezano za Dobrinju I i IV, bez obzira na brojne sastanke. Uspjele su se dogovoriti oko svega drugog, za sve namjene i ciljeve, sto je veliki uspjeh. Stoga je moj zadatak, sukladno ovlastenjima koja mi je dao Visoki predstavnik, da dodjem do vlastitog zakljucka, pritom imajuci u vidu crtu sukoba i medjuentitetsku crtu razgranicenja, o tome gdje crta treba da se nalazi. Iako je taj zadatak neovisan od ovih crta, a i pitanje je koje spada u moju nadleznost, ja svakako necu, osim ako nemam dobar razlog za to, odbiti da priznam znacaj ove dvije crte. Sto svakako nisam uradio.
Mislim da je sada dobar trenutak da razmotrimo izjave stranki u Arbitrazi. Federacija je iznijela da su predratni stanovnici Dobrinje I i IV koji nisu Srbi bili prisiljeni napustiti svoju imovinu i postati izbjeglice. Iako su se oni drzali medjuentitetske crte razgranicenja, predstavnici Federacije su insistirali, iznoseci slucaj kako ga oni vide, da oni zele da se ti ljudi vrate u svoje domove, a pri tome se, po mom misljenju, jasno misli na imovinu na desnoj strani medjuentitetske crte razgranicenja, i ako ne bude promjene, ta imovina se nalazi u RS-u. O ovoj dilemi cu govoriti kada dodjem do izjava koje su dali stanovnici Dobrinje I i IV tijekom posljednjeg tjedna saslusanja.
Medjutim, u ovom trenutku je dovoljno reci da je stav RS-a dosta jasan, imajuci na umu njihovu tvrdnju da je granicna crta bila crta sukoba, sto je, naravno, znacilo da su stanovi o kojima je rijec bili pod njihovom nadleznoscu i nepodijeljeni. U svom zavrsnom podnesku, g. Lukic je rekao da su Dobrinja I i IV bile potpuno ispraznjene, u njima nije ostao niti jedan stanovnik, bez obzira na njegovu starost, spol, nacionalnu, vjersku, jezicku ili neku drugu pripadnost. Ova podrucja su ispraznjena jer su se Dobrinja I i IV nalazile na vatrenoj liniji. Imajuci, medjutim, na umu da je ziva glava vaznija od imovine i jer samo ziva glava moze koristiti imovinu, stanovnici Dobrinje I i IV su je napustili. Saslusao sam izjavu premijera RS-a, koji je obecao da ce svi koji su ostali bez domova u Dobrinji I i IV vrlo brzo biti ponovo useljeni. Ne sumnjam da je to tako i prihvatam dobre namjere njegove ekselencije premijera.
Tijekom saslusanja dosta je bilo sporenja i oko podjele teritorije u omjeru 51/49%. RS tvrdi da nije dobila svoj postotak (49%) i trazi sporno podrucje Dobrinje I i IV kao nadoknadu za to. Ja ne mogu prekoraciti svoja ovlastenja i raspravljati o nekoj drugoj teritoriji, ali svakako nemam pravo da eventualni takav propust rjesavam na jednom podrucju, tj. Dobrinji I i IV.
Prije nego sto predjem na izjave stanovnika Dobrinje, mislim da je dobro da pomenem skolu. Od potpisivanja Dejtonskog sporazuma u Parizu, zemlja izmedju crte sukoba i medjuentitetske crte razgranicenja, za sve namjene i ciljeve, lezi neiskoristena. Na njoj se mogu naci ostaci jedne velike skole. To je, izgleda, sudeci po dokazima koje sam dobio tijekom arbitraze, bila skola od velikog znajaca; toliko znacajna da je bilo neophodno da se nastava odvija u smjenama. Sasvim je jasno da je skola sluzila za potrebe podrucja koje je sada predmet ove arbitraze, mnogih drugih dijelova Dobrinje, podrucja koja su sada bez sumnje u RS-u i mnogih drugih naselja i stanovnistva sa sirokog podrucja. U svezi ishoda ove arbitraze, cini se da je apsolutno neophodno da se ova skola obnovi sto je brze moguce. Siguran sam da ce njeno ponovno otvaranje biti izvor velike radosti u okolnom podrucju.
Izgleda da, osim troskova, nema nekih vecih problema, jer crte kako trenutno stoje ne predstavljaju prepreku za svakodnevne djelatnosti stanovnika koji mogu slobodno prelaziti crtu. Pretpostavljam da ce, kakvu god crtu da ja povucem, biti isto, tako da ucenici nece ni na koji nacin biti sprijeceni da pohadjaju skolu kad se obnovi. U ovoj skoli ne bi trebalo biti nikakve nacionalne diskriminacije i trebala bi biti otvorena za sve, bez obzira na njihovo nacionalno porijeklo, vjeru, boju koze ili bilo kakav drugi ogranicavajuci faktor. To bi mi predstavljalo veliko zadovoljstvo. U toku saslusanja spominjao se "Berlinski zid", ali predvidjam da kada se crta povuce, to ce biti crta na karti, koja ce, naravno, predstavljati granicnu crtu izmedju dva entiteta, ali ni u kom slucaju nece predstavljati prepreku ljudima sa obje strane da u potpunosti uzivaju slobodu kretanja ili da obavljaju posao na drugoj strani crte. Bilo bi ohrabrujuce ako bih mogao ocekivati da ce u buducnosti crta nestati zbog svakodnevnih, prakticnih stvari i da ce se zajednice opcenito, iako razlicitog nacionalnog porijekla, pribliziti kao susjedi i vremenom spojiti u zajednicu koja uziva u plodovima rekonstruirane Dobrinje I i IV.
Mislim da bi bilo prikladno ako bih rekao nesto i o pitanju Sarajeva opcenito. Predratno stanovnistvo Sarajeva cinili su Bosnjaci, Srbi, Hrvati i drugi narodi. Sarajevo je bilo multietnicki grad i to vrlo lijep grad. Vrlo mi je tesko prihvatiti izraze kao sto su "Srpsko Sarajevo", "Bosnjacko Sarajevo", "Hrvatsko Sarajevo", ili bilo koji slican naziv. Po mom misljenju, grad Sarajevo je jedna cjelina koja se sastoji od nacionalnih skupina koje sam spomenuo. Mnogi su ga napustili i ja se najiskrenije nadam da ce se svi vratiti u ovaj divni grad kao stanovnici i da ce Sarajevo, kao Feniks, u cjelosti ustati (kao sto sada ustaje) iz pepela rata, jer je on sada glavni grad Bosne i Hercegovine. Sto se tice stanova u Dobrinji I i IV, bez obzira kakva se crta povuce, neophodno je da svi, bili oni Srbi, Bosnjaci, Hrvati ili bilo koji drugi koji su sada ili su ranije bili legitimni stanovnici ovog podrucja i oni kojima je oduzeta imovina bez odlaganja budu vraceni u svoje stanove, odgovarajuce opremljene osnovnom infrastrukturom koju ljudi imaju pravo ocekivati. Tek ce tada ova zajednica ozivjeti i ratno naslijedje ce sve vise nestajati.
Na pocetku ove arbitraze jasno sam stavio do znanja da me mnogo vise zanimaju ljudi nego institucije i nisam mogao a da ne budem dirnut nekim od opisa patnji kroz koje su ljudi prolazili tijekom ovog nesretnog sukoba. Isto tako sam morao jasno reci da nikako nemam ovlastenja da bilo koga vratim u posjed stana ili kuce ili da nekog toga lisim. To je gradjanskopravni materijal. Medjutim, zauzeo bih se za to da, ako se jedna ili vise osoba nezakonito nalaze u posjedu neke imovine i ona im se oduzme, u najskorijem mogucem periodu ti ljudi trebaju dobiti, ili od Federacije ili od RS, zavisi od slucaja, drugi smjestaj. Na kraju krajeva bilo bi vrlo lose ako bi se ustanovilo da ti ljudi dozivljavaju nove patnje nakon patnji koje su vec pretrpjeli.
Dopustite mi da odam priznanje Klubu gradonacelnika, ciji je predstavnik pred mene iznio dokaze. To je bila jedna mjesovita skupina, od kojih je dobar broj bio Srba. Ostali su u Sarajevu za vrijeme rata i njihova hrabrost izaziva divljenje. Gradonacelnici su hrabro izdrzali uzasne patnje dugotrajne opsade. Oni su sigurno odlican primjer obicnih stanovnika Sarajeva koji su nastojali da urade najbolje sto mogu u veoma teskim okolnostima. Naizmjenicno sam saslusavao izjave ljudi iz Federacije i ljudi iz Republike Srpske. Mnogi iz RS-a su bili dobri i velikodusni i priznali su da su ljudi mnogo propatili, a jedan svjedok je rekao da obicni gradjani nisu krivi za ono sto se dogodilo. Moram reci da je vecina svjedoka iz RS-a ili u stanovima u Dobrinji I i IV ili iz razlicitih mjesta koja su izvan okvira ove arbitraze. Prije pocetka arbitraze primio sam na stotine pisama, vecinom, moram reci, od ljudi koji, ako to tako mogu nazvati, stoje nastanovistu Federacije, ali primio sam i veliki broj pisama od ucenika iz RS-a. Procitao sam svako od njih i sve sam ih uzeo u obzir, kao i svjedocenja data u posljednjem tjednu arbitraze.
Velika vecina izjava i pisama bila je od onih koji su rekli da su izbaceni iz svojih kuca i da se silno zele vratiti. Nakon sto sam saslusao sve izjave i procitao sva pisma, uvjeren sam da je veliki broj ljudi, uglavnom ne-Srba, protjeran iz svojih domova i otisao u izbjeglistvo. Mnogi od svjedoka koji su davali izjave u ime RS-a priznali su patnje ovih ljudi i,
kao sto sam vec rekao, g. Lukic je ovo opisao kao napusteno podrucje. Iako sam siguran da je to njegovo misljenje, nisam siguran da su Dobrinja I i IV ikada bile zaista napustene, ali sigurno je da su Bosnjaci morali otici. Necu se ni za trenutak zadrzati na zatvaranjima ili patnjama, niti slicnom, mene samo zanimaju sami ljudi i moja obveza prema njima.
Ja bih volio da se svi odmah udome, ali to trenutno nije moguce. Razliciti propisi u Federaciji, gdje je na djelu sustav certifikata, i RS u kojoj je potrebna gotovina, ljudima otezavaju vracanje onoga sto je zapravo njihovo. Moram priznati realno stanje i uciniti sve sto je u mojoj moci, prema svojoj savjesti, da pokusam ispraviti nepravdu koja je nanesena ovim ljudima.
Moram jasno reci da niti jedan clan srpske zajednice koji je u zakonitom posjedu bilo kojeg stana, bio on u Federaciji ili RS-u nece niti najmanje biti ometan u tom svom pravu i treba mu dati pravo na sav komfor koji ce donijeti rekonstrukcija. Uvjeren sam da su velika vecina izbjeglica koji ceznu da se vrate Bosnjaci i da, sudeci po mjestima koja su mi pokazana na velikoj fotografiji, imaju stanove sa obje strane medjuentitetske crte razgranicenja.
Mnogi od svjedoka su se bavili i samim Sarajevom, opisujuci ga kao zivi organizam, ali ja se ne trebam baviti nicim osim Dobrnjom I i IV i onim sto ce proizaci iz moje odluke.
Bilo je tesko rijesiti ovaj problem, jednako tesko kao i problemi s kojima sam se susretao u svojoj dugogodisnjoj praksi suca i ja mogu ici samo tamo gdje me vodi moja savjest. Pa cak i ako ce to biti bolno za one cije vjerovanje, sto ja postujem, lezi na drugoj strani. Dosao sam do uvjerenja da su skoro iskljucivo ljudi iz Federacije liseni svojih domova i jedino sto mi moja savjest dozvoljava da uradim je da im to nadoknadim na odgovarajuci nacin. Da bih to uradio, moram objaviti i odluciti da su stambeni blokovi i skola unutar medjuentitetske crste razgranicenja cije povlacenje predlazem i u tu svrhu se pozivam na kartu koju je pripremio bojnik Batchelor kojom se ostvaruje stav do kojeg sam dosao. Nikada se nisam osjecao vise covjekom nego sto se osjecam u ovom trenutku. Nikada se nisam osjecao skromniji nego sto se osjecam u ovom trenutku, i sve bih zamolio da mi vjeruju, da mi je savjest nalagala drugaciji put, onda bih taj put i izabrao.

17. travnja 2001. godine

Arbitar
Diarmuid P. Sheridan, v.r.